GO - tvrdo; JU - meko

Goju Ryu:

U početku su karate jednostavno zvali tee. Kada je krajem 19. stoljeća tee bio uključen u program tjelesnog odgoja na srednjim školama u Okinawi , dano mu je ime karate  (prazna ruka) kako bi se razlikovao od todee (kineska ruka), borilačke vještine uvezene iz Kine.

Dva su se stila razvila na Okinawi, Shuri te i Naha te. Mnogo je majstora doprinjelo razvoju tih stilova, ali dvojicu se smatra osnivačima: Anko Itosu  škole Shuri te i Kanryo Higashionna škole Naha te. Stil Shuri te danas je postao Shorin ryu, a iz njega su se još razvili: Shotokan ryu i Wado ryu. Majstor Higashionna je koristeći Shuri te na početku svoga djelovanja razvio Naha te, preteču današnjeg Goju ryu stila.

Kasnije su se iz Naha te stila razvili još Kyokushinkai i Shito ryu koji je spojio Shuri te i Naha te.

Ime stila, dakle, znači tvrdo meki stil karatea.

Za vrijeme djetinjstva i kao mladić majstor Higashionna učio je Shuri-te stil karatea, ali je kasnije otišao u Kinu kako bi upoznao kineski boks. Kada se je vratio na Okinawu, spojio je dio okinavljanske borilačke vještine s onim što je naučio u Kini. Rezultat je bila nova borilačka vještina, neslužbeno zvana Naha-te, koja je bolje odgovarala Okinavljanima.

Kada su se 1929. godine u Kyotou sastali delegati na velikoj konferenciji borilačkih vještina, majstor Higashionna poslao je na taj skup svog najuglednijeg učenika majstora Chojuna Miyagija. Majstor Miyagi, međutim, nije mogao otputovati, te je u Kyioto poslao svoga učenika, majstora Shinsatoa.

Kada su se tamo našli mnogi ugledni majstori, svi su se predstavljali imenima svojih stilova. Shinsato nije znao kako da se predstavi, ali nije želio priznati da njegova škola i nema službenog imena. Zato je on brzo izmislio naziv Hanko-Ryu (polutvrdi stil).

Kada se Shinsato vratio na Okinawu, rekao je majstoru Miyagiju o imenu izmišljenom na brzinu. Majstoru se to učinilo dobrim i prisjetio se knjige “Osam pjesama šake” u kojoj je zapisano: “Sve na svijetu diše tvrdo i meko…”, pa je Naha te službeno dobio ime Goju Ryu, “Tvrdo-meki Stil”.

Goju se može primjeniti na društvo kao i na karate. Samo tvrdoća ili samo mekoća onemogućavaju normalnu aktivnost u životu. Pristojnost je mali primjer. Ona efikasno omekšava inače tvrdu poslovnu transakciju. U karateu, također, tvrdo se spaja s mekim u uspješnu tehniku. Kada se pripremate za blokadu, tijelo je meko i vi udišete. Kada zadajete udarac ili napadate, postaje tvrdo i vi izdišete. Postojanje tvrdog i mekog u isto vrijeme karakteristika je Goju Ryu karatea.

Majstor Chojun Miyagi: 

Chojun Miyagi bio je iz bogate obitelji, pa je mogao cijeli život posvetiti učenju borilačkih vještina. Nenadmašan kao učitelj i inovator on je jednom rekao: “Da sam posvetio svoj život i svoje bogatstvo nečem drugom, sigurno bih bio uspješan. Ali ja sam se posvetio usavršavanju borilačke vještine majstora Higashionne.” Nakon smrti svoga učitelja, majstor Miyagi je otputovao u Kinu dva puta kako bi proučavao i sakupljao literaturu o borilačkim vještinama. Pionir u širenju karatea izvan granica Japana putovao je sve do Havaja kako bi popularizirao svoju vještinu.

Godine 1933. japanska vlada osnovala je veliku organizaciju za čuvanje borilačkih vještina Dai Nippon Butoku Kai. Kao predstavnik okinavljanskih majstora Miyagi je organizaciji dao svoj članak “Osnovi Karate-doa”. Kada je članak objavljen, karate je dobio službeno priznanje kao japnska borilačka vještina. Sam majstor Miyagi dobio je služeno titulu, Majstor Karate do-a, pa je postao prvi priznati majstor u svijetu.

Iako je Miyagijevo poznavanje tehnike karatea bilo izvanredno, njegovo je najveće dostignuće organizacija metoda podučavanja karatea. On je uveo pripremne vježbe, dodatne vježbe, Hookiyu katu (ujedinjenu katu), kihon katu (osnovnu vježbu) i vježbe labavljenja, što je bilo epohalno dostignuće u metodama vježbanja i podučavanja karatea. Njegova predavanja na srednjim školama pomogla su da se izmijeni javno mnijenje o karateu. Tada su naime, vjerovali da je karate vještina grubih svađalica. Rad majstora Miyagija je, međutim, pokazao da to nije točno, pa se stvorio dojam o karateu kao borilačkoj vještini i sistemu fizičke kulture.

Iako je bio majstor Goju ryu (Naha te) stila, majstor Chojun Miyagi želio je naučiti i druge stilove karatea. On je posjetio najuglednijeg majstora stila Shuri te Anko Itosua i zamolio ga da ga podučava. Majstor Itosu je odgovorio: ”Ti si najbolji učenik majstora Higashionne i savladao si tehniku Naha te. Ne trebaš učiti kod mene. Ako gledaš moju tehniku, vidjet ćeš zašto to govorim.”

No majstor Miyagi je bio uporan i često je posjećivao majstora Itosua kako bi naučio Shuri te. Majstor Itosu nije majstoru Miyagiju pokazivao fizičku tehniku, nego ga je podučavao teoriji tehnike. Utjecaj majstora Itosua može se vidjeti u Hookiyu kati, gdje kombinacija tvrdog i mekog (kao na primjer u katama Gekisai Dai Ichi i Gekisai Dai Ni) ukazuju na pokrete iz stila Shuri te.